Sve što ostaje

Sve što ostaje je predstava o samoći, usamljenosti i potrebi za pripadanjem. I o svim onim načinima na koje pokušavamo pobjeći od onoga za čim najviše čeznemo.

Kroz neposredan susret izvođača i publike te iskreno otvaranje različitih dijelova izvođačeve unutrašnjosti, predstava istražuje granicu između onoga što pokazujemo drugima i onoga što ostaje kada ostanemo sami. Može li se čovjek susresti sa sobom tek onda kada više nema kamo pobjeći? Može li taj susret sa sobom pomoći i u susretu sa svima onima koji su oko nas i koji žele susresti nas?

Predstava polazi od osobnog iskustva samoće, ali ga ne pokušava pretvoriti u autobiografsku ispovijest. Osobno iskustvo postaje materijal za istraživanje šireg pitanja: što se događa s čovjekom koji želi pripadati, biti viđen i voljen, a istodobno razvija čitav niz mehanizama kojima se od drugih štiti? I što ostaje kada te mehanizme počnemo jedan po jedan prepoznavati?

U središtu predstave nalazi se izvođač koji vlastitu osobnost rastavlja na niz unutarnjih glasova, sila i sjećanja. Oni nisu oblikovani kao klasični dramski likovi, nego kao fragmenti jednog čovjeka: onoga koji se boji, onoga koji se ljuti, onoga koji tuguje, onoga koji pokušava sve razumjeti i kontrolirati, onoga koji se paralizira pred mogućnošću promjene i onoga koji neprestano zamišlja neku buduću verziju života u kojoj će napokon sve biti dobro.

Između njih postupno se otvara pitanje koje pokreće predstavu: ako čitav život čekamo nekoga tko će nas prihvatiti u cijelosti, što zapravo tražimo od tog drugog čovjeka? I možemo li od nekoga zahtijevati da prihvati sve ono u nama s čime ni sami ne znamo ostati?

Sve što ostaje razvija se na sjecištu glumačkog, autorskog i suvremenog lutkarskog kazališta. Glumački dijelovi predstave izmjenjuju se s lutkarskim prizorima. Lutka pritom nije ilustracija izgovorenoga niti lik s kojim izvođač vodi dijalog. Ona se pojavljuje ondje gdje govor više nije dovoljan – kao tijelo na kojem unutarnje stanje postaje vidljivo, kao materijalizacija onoga što izvođač ne može objasniti ili izgovoriti.

Na taj način predstava uspostavlja dva međusobno povezana izvedbena jezika. Prvi pripada riječima, humoru, sjećanju, analizi i neposrednom odnosu s publikom. Drugi pripada slici, predmetu, tijelu, prostoru, svjetlu i zvuku. Ondje gdje prvi jezik pokušava razumjeti samoću, drugi je pokušava učiniti vidljivom.

Materijal predstave razvija se kroz autorski istraživački proces proizašao iz metoda psihodrame. Razgovori s različitim dijelovima vlastite osobnosti, improvizacije i osobna sjećanja postaju polazište za scenski materijal, ali se kroz dramaturšku obradu odvajaju od izvornog psihodramskog konteksta i pretvaraju u izvedbene situacije, odnose i slike. Intimno tako ne postaje cilj predstave, nego sredstvo kojim se pokušava doći do iskustva koje može biti zajedničko izvođaču i gledatelju.

Zato publika u Sve što ostaje nije samo promatrač nečije privatne priče. Sama činjenica da se izvedba događa pred drugim ljudima postaje njezin važan dramaturški element. Predstava koja govori o samoći postoji jedino zato što se određeni broj ljudi odlučio okupiti u istoj prostoriji. Intimno iskustvo pojedinca tako se postupno pretvara u zajedničko pitanje.

Možda su načini na koje doživljavamo samoću različiti. Možda se razlikuju i načini na koje od nje bježimo. Ali potreba da nas netko vidi, čuje, prihvati i ostane s nama nije samo privatna stvar jednog izvođača.

Sve što ostaje zato ne pokušava ponuditi recept protiv samoće niti obećati njezino razrješenje. Umjesto toga pokušava stvoriti prostor u kojem je moguće ostati uz ono od čega inače bježimo – uz vlastitu tugu, strah, bijes, želje, fantazije i proturječja – dovoljno dugo da ih možemo pogledati.

Jer možda pitanje nije kako prestati biti sam. Možda je pitanje što se dogodi kada, ostajući sam sa sobom, napokon ne pokušamo pobjeći.